Na današnji dan prije godinu dana

Danas je 6. kolovoza.

Datum koji sada zvuči drukčije nego prije.

Na današnji dan prije godinu dana, 6. kolovoza 2025., umro je moj otac.

Ne znam postoje li prave riječi za ovakav dan. Možda ih nema. Možda postoje samo riječi koje su upravo sada tu. I možda je baš to dovoljno.

Jučer je Miro imao rođendan. Navršio je tri godine. Prije godinu dana navršio je dvije. A dan poslije umro je moj otac. Otada ta dva dana stoje neposredno jedan uz drugi: život koji tek počinje i život koji je završio.

To je teško opisati. Nije dramatično u glasnom smislu. Više je tiho. Kao kada vjetar stane, ali se brod još uvijek ljulja.

Gdje Kirana zapravo počinje

Kada se Sailing Kirana gleda izvana, možda se vidi jedrilica, malo Hrvatske, psi, popravci, kaos, more i pokušaj da se nekako živi slobodno.

Ali za mene ova priča počinje mnogo ranije.

Počinje s mojim ocem.

Željko Čaklec rođen je u Novoj Gradiški, u Slavoniji. Hrvat. Liječnik. Čovjek koji je mnogo toga doživio davno prije nego što sam ja uopće došao na svijet. Rat, Jugoslavija, iseljavanje, Švicarska, posao, obitelj. Život koji se ne može jednostavno smjestiti u nekoliko rečenica.

Godine 1984. izgradio je, odnosno dao izgraditi, našu kuću u Krku. Ta kuća ni danas nije samo kuća. To je mjesto na kojem se sastaje toliko toga: djetinjstvo, ljeta, obitelj, Hrvatska, povratak kući. Danas ovdje živimo s Mirom, Sheilom i B’Elannom, između kuće i broda, između svakodnevice i mora.

I ponekad pomislim: bez njega za nas uopće ne bi bilo ovoga mjesta.

Ne ovako.

Ne s tom samorazumljivošću zbog koje mi je Krk uvijek bio više dom nego mjesto za odmor.

Prva jedrenja

Ni jedrenje nije došlo niotkuda.

Moj otac imao je malu jedrilicu na Neuchâtelskom jezeru. Za svijet je to možda bio samo brod. Za mene je bio početak nečega što tada još nisam mogao razumjeti.

Bio sam još malen kada sam s njim išao jedriti. Vrlo malen. Ne pamtim sve kao jasne slike. Ali neke stvari ipak ostanu negdje u tijelu: kretanje, voda, vjetar, taj osjećaj da brod ne plovi samo, nego živi.

Kasnije su došli drugi brodovi. Mali brodovi. Odessa. Zatim Kirana. I u jednom je trenutku od starog osjećaja nastao cijeli jedan život.

Danas je Kirana ovdje u Hrvatskoj. Naš plutajući dom. Ponekad gradilište, ponekad čamac za spašavanje, ponekad veliki san s previše nedovršenih stvari. Ali tu je.

I ako ću iskreno, tu je i moj otac.

Nevidljiv. Ne glasan. Ali u liniji koja vodi od one male jedrilice na Neuchâtelskom jezeru sve do ovdje.

Što ostaje

Posljednjih sam dana ponovno mnogo kopao po obiteljskoj povijesti. Nova Gradiška. Cernik. Stara imena. Stare kuće. Čestice, zemljišne knjige, tragovi. Stvari koje zvuče suho sve dok se odjednom ne vrati neko sjećanje.

Stara obiteljska kuća u Ulici Jurja Haulika. Kuća, dvorište, štala. Kokoši. Svinje. Zid. Kapija. A onda onaj neobičan trenutak kada gledaš sliku i odjednom nešto ne samo da prepoznaješ nego i osjetiš njegov miris.

Djetinjstvo ponekad nema tekst. Vraća se kao miris.

Možda ne tražim samo dokumente. Možda pokušavam bolje razumjeti svoga oca. Odakle je došao. Što je ponio sa sobom. Što je izgubio. Što je izgradio.

I što od toga sada nastavlja živjeti u nama.

Godina dana

Godina dana je dugo.

A istodobno nije ništa.

Čovjek se navikne na nove odsutnosti, ali ih nikada zapravo ne shvati. Ide dalje jer je dijete gladno, jer pas mora van, jer nešto na brodu ne radi, jer dolazi bura, jer život ne pita je li danas dobar dan za to.

Možda je to čak i dobro.

Ne zato što tuga postaje manja. Nego zato što dobije svoje mjesto među svim stvarima koje se unatoč svemu nastavljaju.

Miro raste. Gleda brodove. Trči Krkom. Živi u kući koju je izgradio njegov djed. Možda će jednoga dana željeti znati tko je bio taj čovjek. Možda tada neću početi s datumima, nego s pričama.

S Novom Gradiškom.

S Krkom.

Sa starim BMW-om.

S malom jedrilicom na Neuchâtelskom jezeru.

S kućom.

S Kiranom.

I možda rečenicom: bez tvoga Dide ne bismo bili ovdje. Ne ovako.

Hvala ti, tata

Ne znam jesam li dovoljno često rekao hvala.

Vjerojatno nisam.

Možda je to jedna od okrutnih stvari kod smrti: ona ne dovršava uredno otvorene rečenice. Ostavlja ih da stoje. Nasred sobe. Ponekad nasred kuhinje. Ponekad na putu prema brodu. Ponekad 6. kolovoza, kada je vani ponovno ljeto, a Krk se ponaša kao da je sve isto kao prije.

Ali možda se neke rečenice ipak još mogu izgovoriti.

Hvala ti, tata.

Za Krk.

Za jedrenje.

Za ovu kuću.

Za podrijetlo, čak i kada nije uvijek bilo jednostavno.

Za tragove koje sada slijedim.

I za ono što nastavlja živjeti u Miru, u meni, u ovoj obitelji, a možda čak i u Kirani.

Na današnji dan prije godinu dana otišao si.

Ali nisi sasvim nestao.