Povratak – i tišina nakon toga
U rujnu 2024. Kirana je ponovno visjela na dizalici u Pomeru. Trenutak za koji smo toliko dugo radili. Dvije godine pune popravaka, briga, sumnji – ali i pune nade. I eto je: spremna ponovno osjetiti vodu pod kobilicom. Spremna ponovno biti naš dom.
U to sam vrijeme bio sam u Pomeru s B’Elannom. Sheila je bila u Švicarskoj zbog administrativnih obveza i nije mogla biti ondje. Tako su posljednji zahvati na Kirani postali vrlo osobno putovanje. Ja, pas, brod – i bezbrojna sjećanja koja su se vraćala sa svakim zvukom vijka, sa svakim novim pokretom ruke.
Povratak motorom prema Krku bio je tih. Nije to bila velika plovidba, nije bilo posade, nije bilo vjetra u jedrima. Samo mi, valovi i osjećaj da se napokon vraćamo kući.
Natrag u Krku ponovno je ležala u luci. Kod kuće. I toga smo dana i nju – jednu od naših najbližih prijateljica – vidjeli posljednji put. Osobu koju smo poznavali još prije nego što smo uopće došli u Hrvatsku. Još prije nego što smo uopće pomislili na ovaj život ovdje.
Uvijek je bila skromna. Žena s pričom. Majka odrasle kćeri. I svakoga dana tu za svoga starog oca. Kuhala je za njega, prala mu odjeću, živjela s njim – ne zato što se to od nje tražilo, nego zato što je za nju to bilo samo po sebi razumljivo. Briga, predanost, strpljenje. Osjećaj dužnosti koji nas je duboko dirnuo. U vremenu u kojem toliko starih ljudi usamljeno vene u domovima, ona je to “biti tu za drugog čovjeka” živjela s gotovo zaboravljenom prirodnošću.
Bezbroj puta rekli smo joj: “Pođi s nama, napravi đir. Dva tjedna na Kirani. Dubrovnik i natrag.” A ona? Nasmiješila bi se. Rekla bi: “Kad mojega oca više ne bude… onda rado.” Za nju bi bilo nezamislivo ostaviti ga samog danima. Taj čovjek, star više od 90 godina, bio je središte njezina života – ne iz obveze, nego iz ljubavi.
U posljednje se vrijeme često osjećala loše, još su se tražila bezazlena objašnjenja. A onda je stigla dijagnoza raka – i s njom težina koja je promijenila sve.
U tom je razdoblju nismo često viđali. Ne zato što nismo htjeli. Nego zato što smo znali što joj treba: dostojanstvo. Mir. Vrijeme s najbližima. I možda malo nade u neki kasniji susret. Kasnije koje nikada nije došlo.
Krajem veljače, sprovod u Krku. Sunce je sjalo. Nebo je bilo vedro – vjerojatno najsunčaniji dan u veljači. A ipak je tišina ležala nad svime. Došlo je toliko ljudi, više nego što bi itko očekivao. Svi su nosili svoja sjećanja, svoju tugu, svoje riječi oproštaja. Njezin otac – star, dobar, tih čovjek – stajao je ondje, sada sam. I u tom se trenutku nešto u nama slomilo. Godinama je bio zbrinut pažnjom i predanošću kakve se rijetko susreću. Znalo se koliko je bila tu za njega – svakodnevno, požrtvovno, tiho. A sada je stajao ondje, s gubitkom ispisanim na ramenima. Koliko još jedno srce može podnijeti kad središte poznatog svijeta tako iznenada nestane? A Danči… snažna, ali obilježena.
Od jeseni je oko nas bilo tiho. Nema bloga. Nema Facebooka. Ne zato što više ništa nismo doživljavali. Nego zato što je sam život bio teži od riječi. Zato što smo živjeli sa šokom. S novom tišinom. S prazninom koja nije zjapila samo u krugu prijatelja, nego i duboko u nama.
Ali sada… sada dolazi proljeće. Ne samo meteorološki. I iznutra. Sunce grije. Vjetar miriše na novi početak. A istodobno je još uvijek tu ona knedla u grlu. Činjenica da nje više nema. Da više nikada nećemo zajedno piti kavu. Nikada više zajedno sjediti kraj mora. Da je njezina priča završila – barem ovdje.
Možda je ovaj tekst više od naknadne bilješke. Možda je prvi udah nakon dugog zastanka. Oprezno “tu smo opet”, krhkim glasom. Ne glasno. Ne snažno. Ali iskreno.
Kirana leži u Krku. S novim tragovima na trupu – zimi su se bokobrani otrgnuli s rive, pa je izgrebana s obje strane. Samo u gelcoatu. Ništa dramatično. Ali vidljivo. Kao ožiljci. Kao znakovi da i ona živi, nosila je, izdržala je.
Pramčana ograda još nedostaje. Ali uskoro… uskoro će opet biti vrijeme za Kiranu.
I možda je to… dovoljno za ovaj trenutak.